Staklo je uglavnom amorfni silicijev dioksid. Zbog svojih karakteristika da je relativno čvrsto, inertno, prozirno i biološki neaktivno ima vrlo široku upotrebu u današnjem vremenu.
 
Staklo je materijal koji se ne dobiva u prirodi. Iako poznato i korišteno od davnina i danas je nezamjenjiv materijal u svakodnevnom životu. Staklo se dobiva taljenjem osnovnih sirovina: kvarcnog pijeska, sode i vapnenca. Čisti silicijev dioksid ima talište na 1700˚C te bi bilo jako neekonomično taliti ga na toj temperaturi. Osnovnim sirovinama dodaje se i stakleni krš (oko 30%), jer ima niže talište od osnovnih sirovina, pa povećava brzinu staljivanja (taljenja). Time se uštedi do 32% energije.,
Glavne 3 sirovine za dobivanje natrijeva-kalcijeva-silikatnog stakla (Na2O x CaO x 6 SiO2) su:
Soda (Na2CO3; natrijev karbonat),
Vapnenac (CaCO3; kalcijev karbonat),
Kvarcni pijesak (SiO2; silicijev dioksid).
Dodavanjem sode snižava se talište na oko 1000˚C, no time staklo postaje topljivo u vodi (vodeno staklo), pa se to spriječava dodavanjem vapnenca.
 
PROIZVODNJA STAKLA
Proizvodnja stakla sastoji se od pripreme sirovina, taljenja u staklarskoj peći, hlađenja taline do temperature i viskoznosti pogodnih za oblikovanje, oblikovanje proizvoda, hlađenja, obradbe površine i kontrole kvalitete. Sirovine se melju, miješaju i ulažu u staklarsku peć za taljenje. Obično su to peći sa loncima i kadne peći, koje se lože plinom, a opskrbljene su toplinskim regeneratorima. Za taljenje tvrdog stakla s visokim talištem primjenjuje se i električno zagrijavanje. Za masovnu proizvodnju stakla upotrebljavaju se velike kadne peći, gdje je cijelo ognjište izgrađeno kao kada, s mogućnošću taljenja i do 800 tona dnevno i s kontinuiranim protokom taline kroz zonu taljenja, bistrenja i oblikovanja proizvoda. Taljenje počinje na temperaturi od 600 do 800 ˚C, kada se tale sve komponente osim SiO2. Povećanjem temperature na približno 1000 ˚C odvija se reakcija između rasteljene mase i SiO2. Na temperaturi od 1300 do 1500 ˚C rastale se sve sirovine, kemijske se reakcije formiranja stakla završe i dobiva se žitka i viskozna masa. Tijekom taljenja i neposredno nakon taljenja staklena se talina boji (ili obezboji) i bistri. Raspadenjem sredstava za bistrenje oslobađaju se plinovi (SO2, CO2), koji na putu prema površini taline povlače za sobom mjehure plinova zaostalih nakon taljenja, pa talina postoje homogena i bistra. Talina se hladi na 800 do 1000 °C tj. do temperature na kojoj je viskoznost smjese prikladna za izradbu i oblikovanje proizvoda. Hlađenje treba provesti tako da ne nastupi kristalizacija stakla, ali i da se smanje i ravnopravno rasporede unutarnja naprezanja. To se postiže tkz. popuštanjem tj. hlađenjem uz kontroliranu brzinu (do približno 500 °C do sobne temperature).
 
S obzirom na masovnu upotrebu, u proizvodnom se smislu razlikuju dvije osnovne vrste stakla:
– šuplje staklo (ambalažno staklo, stakleno posuđe, staklene cijevi, staklo za rasvjetna tijela i žarulje)
– ravno staklo (staklene ploče za ostakljivanje prozora, izloga, namještaja, vozila).
 
Proizvodnja šupljeg stakla izrađuje se u visokoautomatiziranim uređajima prešanjem, puhanjem ili kombinacijom prešanja i puhanja. Pri prešanju staklena masa u obliku velike kapi pada iz spremnika u kalup (matricu), u kojem se tlači klipom (jezgrom). Kalup odgovara vanjskom obliku proizvoda, a klip obliku šupljine proizvoda. Djelovanjem klipa, staklena masa ispuni prostor između klipa i matrice i oblikuje proizvod. Tim se postupkom proizvode uglavnom jednostavni šuplji, masivni proizvodi debljih stijenki (npr.zdjele,tanjuri i dr.) Puhanjem ili kombinacijom prešanja i puhanja također se izrađuje šuplje staklo. Puhač stakla, puhanjem uz pomoć duge željezne cijevi oblikuje umjetničke predmete ili predmete posebnih oblika u manjim količinama, dok se u masovnoj proizvodnji rabe automati, koji uzimaju rastaljeno staklo iz peći i doziraju ga s pomoći vakuuma u kalupe, a primjenom komprimiranog zraka oblikuju se željeni oblici proizvoda.
 
Proizvodnja ravnog stakla izrađuje se izvlačenjem ili lijevanjem i valjanjem. Izvlačenjem se ponajprije izrađuje prozorsko staklo. Suvremenim se strojevima iz taline kadne peći izvlači kontinuirana staklena vrpca koja se hladi i skrutnjuje prolaskom kroz hladila. Izvlačenje može biti: vertikalno kroz dugačku i usku sapnicu koja pliva na talini (Fourcaultov postupak), vertikalno se slobodne površine taline, iz komore se izvlače sa lebdećim ili visećim mostom (postupak Pittsburgh) koje na visini od 50 do 70cm prelazi u horizontalno (postupak Libbey-Owens). Vrlo je djelotvorno izvlačenje tkz. float postupkom (prema engl. float: plutati): staklena talina istječe iz peći preko širokoga izljeva između para valjaka i rasprostire se po površini metalne kupke od rastaljena kositra, čime se nakon hlađenja dobiva staklena ploča sa savršeno glatkim površinama (za zrcala, namještaj, vozila i sl.). Lijevanjem i valjanjem izrađuju se deblje staklene ploče za zrcala i izloge; rastaljena staklena masa izlije se na željezni stol i izvalja u ploču. Debljina ploče određena je visinom uzdignutoga ruba stola.
Tako se izrađuje i ornamentirano ravno staklo (rebrasto, katedralno) i armirano staklo (s utisnutim pletivom željezne žice).
 
Obrada staklene površine se uglavnom izvodi brušenjem. Ostala je površinska obradba pretežno dekorativna, a sastoji se od graviranja, poliranja, matiranja, nagrizanja i slikanja. Kao sredstvo za brušenje obično služi kremeni pijesak, a za poliranje kositrov i željezni oksid. Polirati se može i razrijeđenom fluorovodičnom razrijeđenom kiselinom, koja jednolično otapa staklo i ostavlja glatke i sjajne površine. Nagrizanjem stakla tom kiselinom mogu se na staklu izvoditi različiti crteži. Slikati se na staklu može nanošenjem obojenih pasta, načinjenih od smjese praha različito obojenih lako taljivih stakala i ulja, te žarenjem na temperaturi do 700 °C. Neprozirno staklo dobiva se matiranjem površine jakim mlazom kremenog pijeska, a kemijski nagrizanjem površine plinovitim fluorovodikom.